INTERVIEW:David Shiner i priča o jednoj praznoj sjedalici

Dobitinik broadvejskog Tony-ija svoju je umjetničku inspiraciju, nakon Broadweya i Cirq du Soleila, našao upravo u Zagrebu. Triko Cirkus Teatar ga je prvi puta doveo u Hrvatsku 2018. Godine i od tada je david naš redoviti gost, voditelj radionica i redatelj. Da, da, dobro ste čuli, Triko Cirkus Teatar u koprodukciji s Ludom kućom i samostalnim umjetnikom Ivanom Đuričićem priprema novu predstavu pod redateljskom palicom Davida Shinera. Tim povodom razgovarali smo u Zagrebu.

 

Ali kako bi malo bolje dočarali njegov holistički pristup tehnici kazališnog klauna, Davida Shinera najbolje ćemo predstaviti riječi kojima se obraća svojim učenicima na početku procesa radionice:

.

Nada, nada, nada, sreća, zadovoljstvo, ekstaza s jedne strane i bezdan agonije i očaja.  To je život. Velika radost i velika agonija.  I mi živimo između tih dviju krajnosti, boreći se da ostanemo u sreći. A znamo da to nije moguće…

Ljepota klauna je ta da on uvijek hoda po žici, i svjestan je obje krajnosti, ta dva pola. Ta svjesnost uzrokuje duboku ranjivost. Klaun živi u toj ranjivosti. A kako bismo to postigli, mi kao izvođači moramo iskusiti takvu ranjivost. Zato što jednom kad počnemo osjećati ranjivost, dubinu ranjivosti, možemo doseći (access) svojim osjećajima momentalno, u trenutku. Zato što  osjećamo stvari… Ne niječemo, ne zadržavamo agoniju iza zatvorenih vrata koja smo zaključali s  pedeset lokota, ili ono što bi Karl Jung nazvao “The shadow self”.  To je energija koje smo se odrekli, ili koje bismo se htjeli odreći, ali je to energija kojoj možemo prići, koju trebamo, koju možemo iskoristiti kao izvođači. A posebno kao klaunovi.

Probat  ću sada malo to tehnički objasniti… Svaki put  kad izađemo plesati,  (u vježbi diska), to treba biti drugi ritam, treba biti drugačiji pokret, mora biti drugačija vrsta očaja… Jer sjetite se, vježba je da postupno gradimo očaj. Netko od vas je skakao, vikao i vrištao. To je bilo zanimljivo i smiješno. A zašto je to bilo smiješno? Meni je to bilo smiješno jer je otvoreno iskazivalo osjećaj očaja… Očaja…. Ono što i kao klaunovi želimo postići… Klaun radi budalu od sebe sa žudnjom da postigne bilo što u životu. I ako razmislite što sve radimo da bismo postigli sreću… Sve te stvari… Je li to konzumacija alkohola, seks, kupnja novog auta, ili je to odličan posao, uspjeh, zgrtanje bogatstva, i tako dalje i tako dalje, taj  očajnički pokušaj da na taj način nađemo unutarnji mir, to je nešto   čime se ja kao klaun mogu poigravati. Mogu se  tim očajem zabavljati, mogu se zabavljati dok otkrivam javno taj očaj. Dakle, klaun će učiniti sve da bi postigao svoj cilj, što god taj cilj jest, da bi doživio tu  ekstazu zadovoljstva, što god ona je, može biti “Ja samo želim plesati”! Ne, ti želiš pronaći smisao svog života! I TO NE IDE TAKO LAKO! VAAAA! OOOOOH! JUHUUUUU! HAHAHAH! OVO JE ODLIČNO! HAHAHAAA! SREĆA I OČAJ! (suze)…. Nemojte zaboraviti da je najveći izazov kako prikazati dubinu te borbe između dvaju suprotnih polova kroz naš pokret. Jer sve je moguće. Jedna je verzija te vježbe danas na mene ostavila snažan dojam… Tko je to bio? Nikolina? Da, Nikolina, pitao sam se što će učiniti. Stoji na sredini… Ok… I onda je samo polako počela trčati u krugovima… O, da! To boli… Jednostavan čin trčanja u krug postao je simboličan, postao je simbolom trčanja za tom stvari koja je skoro pa dostižna, ali na kraju ipak nije, skoro u našem dosegu, ali ništa. Očaj, agonija koju osjećamo pokušavajući nešto postići. To je neuspjeh! I opet i opet! Ali ipak nanovo ustanemo! To je ljepota klauna! On uvijek nanovo ustane! Ali opet će pasti! Past će očajnički! Ali ne odustaje!

Dakle, ono što klaun ustvari radi je da komunicira s našim kolektivnim iskustvom života. Komunicira s našom kolektivnom boli! Komunicira s našom kolektivnom humanošću i svime što ona uključuje, a to je ustvari sve! Ali glavni izazov je postaviti pitanje kako ih (publiku) mogu nasmijati stvarno jako i onda ih dovesti do suza, kako ih mogu nasmijati do suza, a da u isto vrijeme osjete i potrebu za plakanjem. Kako se mogu smijati u toj kratkoj sceni? Smijemo se toj očajničkoj želji za plesom i činjenici da se ples ne dogodi, i sada smo u agoniji jer nismo to postigli. Dakle, smijemo se i odjednom se dogodi saznanje: ”Oh! To je bolno!”

Da, to su ta dva suprotna pola! Ovo je ono što želim, a ovo sam dobio! Klaun to dvoje spaja i to onda postane supernova! Ispunjam prostor nadom i očajem! Ah! To ne ide! Sranje! Dva pola! Toliko zabave! Ali sve to gotovo istovremeno može biti iskušano kroz dubinu naše vlastite ranjivosti. Prihvatite oluju sranja! Jer da, oluja sranja postoji! I jaka je! I tako Nikolina trči u krug misleći “Ovo će pomoći! Ne…. Ipak neće pomoći! Sranje” ili je trčanje brže “Ne, ne, ipak mogu pobjeći oluji! Jeee, još se držim! Sve je super!” i onda se spotakne….

Bill Irving, moj partner, on je stvarno briljantan klaun. Jedna od njegovih točaka vrlo je zanimljiva. On trči u krug. I vrlo je sretan, sretan, sretan, sretan i odjednom se spotakne…ohhh…ha ha ha… i dalje je sretan… i opet se spotakne…[1] Ohhho! A sada dobije ideju! ”Imam ideju! Neću se spotaknuti, preskočit  ću prepreku!” Preskoči hop i onda bum!! Pada na lice! On to radi tako savršeno! On rješava našu kolektivnu dvojbu: ”A shvatio sam problem!” i onda bum! Način na koji on padne, tajming tog pada komunicira s dubinu naše kolektivne patnje.

Dakle, to je uspjeh fizičkog teatra! Sjetite se, ne radimo s tekstom, radimo s tijelom, ali taj tjelesni pokret je još sposobniji, no ipak ne smijem to reći, točnije je da je on jednako sposoban iskomunicirati nešto kao što je riječ: s osviještenom svjesnosti (conscious awareness) prvo o tome što radimo i što želimo postići i  uz podršku naše duboke ranjivosti. Svaka odluka koju doneseš mora proizaći iz ranjivosti. Jer što nam radi ranjivost: tjera nas da se suočimo sa strahom koji je prisutan, tjera nas da se suočimo sa strahom ako pokažem svoje ja. Naš je najveći strah u tome da će se u tom slučaju ljudi okrenuti od nas, pa ipak ne pokazujemo stvarnoga sebe, ostajemo unutar općeprihvaćene, vrlo uske i tvrde strukture u kojoj smo sigurni i sretni. Ali da bismo postigli supernovu na pozornici, moramo spojiti dva suprotna pola. Integrirati sjenu s  njezinom suprotnošću.

A što se dogodi kad to postignemo? Jer, ne zaboravite, mi želimo nasmijati ljude, to je sve što mi klaunovi želimo. I još ako uspijemo publiku dovesti do faze gdje se smiju i plaču u isto vrijeme, da je tako histerično da pokazujemo očajnički pokušaj da nam bude savršeno, da nam svijet bude prekrasan, publika umire od smijeha jer i zna kakav je to osjećaj, taj očajnički pokušaj za postizanje zadovoljstva, bez obzira jesmo li toga svjesni ili ne! Mi za nečim žudimo, ili patimo zbog nečega… Publika se smije i kada ju dovedemo do tog stadija smijanja, tog spoja dvaju suprotnih polova, očajničkoj tuzi i očajničkoj sreći, dolazi do efekta EVAPORATION OF SEPARATION. Dvije nepoznate osobe u publici koje sjede jedna do druge više nisu stranci, jer sada dijele kolektivno iskustvo naše vlastite humanosti, mi sada dijelimo iskustvo dvaju suprotnih polova.

I tako odjednom nestanak separiranosti postaje vrlo stvaran. ”Oh! Pa ja tebe poznajem! I tebe poznajem! Život je užas, zar ne! Sranje! Ali je isto tako i veličanstven! To nema nikakvog smisla!”

Ali iz nekoga ga razloga želimo živjeti! Svi želimo! I to je ljepota klauna! Liječimo jedni druge! Trudimo se podignuti naše življenje na sljedeći nivo! Nivo koji će nas izvući od tvrdih okova našeg straha! Da nadiđemo strah! Da transcendiramo! Toliko vremena provodimo trčeći za nečim da jednostavno više ne možemo stati!

Klaun je sveti lik! Za mene je klaun jedan od nadmoćnijih likova u kazalištu, upravo zbog svega ovoga što sam vam upravo rekao. I ako se klaun služi samo pokretom, u njemu je dubina. Tako ulazi u našu kolektivnu nesvjesnost i podsjeća nas na istinu, podsjeća nas na naše mogućnosti, podsjeća nas da smo ljudi i da očajnički trebamo jedni druge. I ideja samoće je samo iluzija, mi sami stvaramo svoju vlastitu samoću.

Klaun pretvara našu agoniju u bol, u slatki dječji smijeh, i podsjeća nas da pripadamo jedni drugima i da jedni druge trebamo puno više nego što smo toga svjesni!

I sad odite i recite to političarima!

 

 

Peter-Dragan: Kako ste postali baš klaun, a bavili ste se prvo klasičnim kazalištem?

Shiner: Prvo sam studirao glumu, ali sam od glume odustao. Onda sam neko vrijeme radio kao stolar, gradio drvene kuće i odmaknuo sam se od svoje prve ljubavi, od kazališta. Zaboravio sam na to. I onda sam jednog dana u svom rodnom gradu vidio klauna koji je izvodio na cesti i imao je puno novaca u svom šeširu. To me fasciniralo i sljedećeg sam dana obukao kostim u stilu pantomimičara Marcela Marceaua i otišao na cestu. Bio sam katastrofalan, nisam ništa zaradio. Ljudi bi prolazili kraj mene i ja bih ih čuo kako komentiraju: Ovaj je grozan pantomimičar! Onda sam jedne večeri iz čiste frustracije zaustavio policijski auto koji je prolazio i pretvarao sam se da sam ja policajac. Otvorio sam vrata, rekao policajcu da izađe van iz auta, u svom kostimu, i policajac je izašao iz auta i počeo se igrati sa mnom, okrenuo se, ja sam ga prepipao kao da je kriminalac, ušao u njegov auto, zatvorio vrata, počeo voziti…. Onda me on zaustavio.  Ja sam izašao iz auta i shvatio da me gleda stotinjak ljudi. I od tada sam počeo uključivati ljude u svoje ulične točke, zezati se s njima. I onda sam nakon nekog vremena čuo da je u Parizu jaka ulična scena, kupio sam kartu i otišao u Pariz. Tamo sam tri godine radio na cesti, ispred Georg Pompidou Centra i tamo sam naučio improvizirati. Izvodio bih tri, četiri predstave dnevno. I tako sam od uličnog izvođača u Parizu dogurao do Broadwaya!

Peter-Dragan: Koja je, po Vama, osnovna razlika između klauna i dramskog glumca?

Shiner: Po mom mišljenju glavna je razlika u tome što je klaun vrlo simboličan lik. Klaun je ogledalo za naše kolektivno iskustvo života, i dobro i loše. To je lik kojeg nalazimo u svakom prikazu čovjeka i koji je direktno povezan s našim kolektivnim nesvjesnim. Baza na kojoj se razvija klaunski lik je ljudska patnja i on tu patnju pretvara u smijeh. Taj se smijeh ustvari bavi našom patnjom, bez obzira na to je li publika toga svjesna ili nije. Klaun nam pomaže da se smijemo stvarima koje su vrlo bolne. Nekad se to čini izvještačenim, publika nekad nema doživljaj da je to nešto duboko. Ja kao izvođač uvijek nastojim da svaka moja radnja i akcija proistječe iz patnje…

A glumac samo preuzima uloge, igra razne uloge… Ali naravno, mogu igrati uloge koje duboko pate, ili bilo koje druge uloge… Ali klaun je uvijek klaun i on je ogledalo našeg, ljudskog, iskustva. Klaun nam pomaže da shvatimo da jedni druge trebamo i da je individualnost ustvari bolest, bolest ega koja stvara odvojenost. Svi mi imamo to zajedničko iskustvo koje zovemo život, i to iskustvo života protkano je trenucima velike sreće i velike agonije. Klaun spaja te dvije suprotne strane, ta dva suprotna pola, klaun živi u svijetu tih  polova, klaun ne niječe sjenu, klaun prihvaća svoju sjenu i pokazuje publici da je jako mala razlika između suza i smijeha. Oni su ustvari ista stvar.

Peter-Dragan: Zašto klaun to radi upravo kroz komično?

Shiner: Zato što je na kraju dana ipak više suza nego smijeha. Ljudska tuga, posebno u današnje doba, prevladava u odnosu na smijeh. Kao umjetnik  ne možeš to zanijekati, ne možeš se pretvarati da nema te velike količine ljudske patnje.

Peter-Dragan: A zašto ne izabire onda na primjer tragediju kao stil kojim će pokazati tu patnju?

Shiner: Zato što svi znamo što je tragedija, ali još nemamo to iskustvo da joj se smijemo. A kada se smijemo vlastitoj patnji, vlastitoj gluposti i vlastitim manama, jer klaun uvijek pada na nos, on uvijek gubi, on uvijek griješi, ali uvijek nanovo ustaje, ustvari učimo da je nama urođeno da nakon neuspjeha uvijek ustanemo i ponovno pokušamo. To ne znači nužno da ćemo drugi put uspjeti, ali sama akcija ustajanja  daje nam nadu!

Peter-Dragan: U radionici ste spomenuli razne vrste klauna, cirkuskog klaun, klauna karaktera – onaj koji je uvijek isti i ne mijenja se, i kroz povijest pojavljuju se razni oblici klauna, nazovimo to tako, ali što je to što klauna danas, našeg suvremenika razlikuje od ostalih? Koje su razlike između suvremenih klaunskih praksi i onih iz prethodnih razdoblja?

Shiner: To je vrlo dobro pitanje! Razgovarajmo na tren o Charlieu Chaplinu. Charlie Chaplin prošao je eru velike gospodarske krize u SAD-u početkom prošlog stoljeća. Mnogi nisu imali ništa. Nije bilo novaca, nije bilo posla, ljudi bi stajali u redu za nešto besplatne hrane. Lik Charlieja Chaplina bio je lik koji ne samo da je pokušao pripadati društvu  već se borio biti prihvaćen i voljen, a bio je skitnica, bio je lik koji nije imao ništa. Dakle, svatko se mogao poistovjetiti s tom borbom. On je nagovještao veliku nadu u vrlo tragičnim vremenima i dozvoljavao je svojoj publici da se smije svojoj vlastitoj egzistenciji, a mogli su se smijati zato što su glavni junak bili ustvari oni sami, svatko od njih bio je Charlie Chaplin, on je bio refleksija svega onoga što su oni bili: čovjek koji nema ništa, koji želi pripadati, biti dio nečega i naći smisao života kroz tu vrlo tešku egzistencijalnu borbu. I zato što je Chaplin bio svatković toga doba  teme koje je obrađivao uvijek su bile o siromahu koji se bori kroz život. A poslije kada je kriza završila, bilo je drugačije…

Suvremeni klaun je psihološki lik, jer je svijet postao puno kompleksniji, i mnogo je više ljudske patnje, puno više mentalnih bolesti nego što je prije bilo, ima puno više samoubojstava, tako da je problem sada unutra, interna dilema, problem nije više izvanjski, eksterna dilema. Sada imamo sve, imamo novaca, posao, dobro ne baš svi, ali recimo Zapad je prepun materijalnog uspjeha. Danas imaš lijepu kuću, dobar posao, ugodan život i obitelj, sve je u redu, ali ljudi polako otkrivaju da mogu imati sve te stvari, ali nikada nije dovoljno. To sve ne rješava problem i ne odgovora na pitanje: Gdje je moja sreća? I to nas danas stavlja u vrlo duboki osobni konflikt. To nije više borba za materijalnim dobrima, jer ih imamo, to je borba za duševno zdravlje. Ako mi sve ove stvari ne čine sretnim, što će me učiniti sretnim? Život je postao kompleksniji. Ljudi su prisiljeni postavljati si pitanja koja si recimo ljudi iz Chaplinova vremena nisu postavljali, jer sve što su htjeli bili su posao i hrana, pojednostavljeno rečeno. Mi to možda sada u zadnjih nekoliko mjeseci također prolazimo zbog pandemije i to je možda još kompliciranije jer je to bolest koja ubija i koja je izvanjska i od koje se moramo štititi. U isto vrijeme nam ta bolest onemogućava raditi, onemogućava nam funkcionirati onako kako smo navikli.

Zato klaun danas ima puno dublje značenje, svaku odluku koju ja kao klaun donesem, a koju publika možda i ne vidi, temeljena je na ranjivosti, odnosno na svijesti da postoji duboka patnja i da postoji velika sreća i da je sve to vrlo zbunjujuće, a mi se ljuljamo između tih suprotnih polova cijelo vrijeme. A to uzrokuje ogromnu količinu patnje, jer sreću tražimo u izvanjskom. Suvremeni klaun postao je na neki način unutarnja poruka, a ne izvanjska poruka. I dalje smo u oblasti komičnog, ali odluke koje donosim kao klaun odluke su koje izlaze i iz sreće i  iz  tuge. To je unutarnja borba, želimo li mi to priznati ili ne, to je kriza identiteta. Jer smo se borili za materijalna dobra, za moć, za sve ono što nam olakšava život i da bismo našli mir, ali upravo je to učinilo naše živote još jadnijima. I onda još k tome sve to bogatstvo, a s druge strane svijeta ljudi gladuju! Potpuno smo zbunjeni! Imamo oružje za masovno uništenje! To negiranje je ogromno, ignorantnosti je previše. Svijet je postao vrlo kompleksan. Prije su se ratovi vodili mačevima, a danas stisneš gumb i ubiješ 20 milijuna ljudi! Ta činjenica je zastrašujuća. Možda nismo svjesni toga straha cijelo vrijeme, ili možda ponekad jesmo, ali svijet je opasan, više je nasilja nego ikada. Ima više alkoholizma, više droge, jer ljudi pokušavaju naći mir. Kroz opijate, seks, više novca, moć…

Peter-Dragan: Ali otkuda nam dolazi komedija? Od patnje?

Shiner: U mom klaunskom izražaju komedija definitivno dolazi od patnje, od svjesnosti moje vlastite patnje, i empatije i suosjećanja s patnjom drugih! Kako ja mogu pridonijeti smanjenju te patnje kao umjetnik? Smijmo se toj patnji! Ne dopustimo joj da nas uništi! Ne dopustimo joj da prevlada i učini nas nemoćnima  i za što drugo. Komedija nam patnju čini prihvatljivijom. Klaun  i otkriva stvari kojih nisam bio svjestan, pokazuje mi moju vlastitu sramotu, moju vlastitu patnju, moju vlastitu glupost, pokazuje mi intimnost i slatkoću koju sam zaboravio (intimacy and sweetness). Pokazuje mi nadu od koje sam odustao. Pokazuje mi da nisam potpuno sam,  nisam sam, da pripadam obitelji  koja se zove mi, da pripadam zajedničkoj humanosti. Da jedni druge trebamo, i da jedni bez drugih ostajemo sami.

Kroz suze naše patnje mi polako otkrivamo ljubav, pravu ljubav!

Sufi mistik kaže da bismo našli sebe, moramo plivati kroz ocean vlastitih suza, a to je metafora za činjenicu da ukoliko niječemo patnju, žrtvujemo sami sebi dar ljubavi i radosti. Jer on postoji unutar te patnje. Mi želimo to dvoje odvojiti, bježimo od patnje, a želimo samo sreću. Nikada nisam stvarno volio svoju ženu do trenutka dok nisam shvatio da bih ju u svakom trenutku mogao izgubiti. U tom saznanju živi velika bol, ali ako ne prihvatim tu bol, ne mogu sam sebi dopustiti da ju istinski volim. Jer strah od te boli uvijek drži ljubav na distanci… To je moje iskustvo… Ono što sam ja iskusio u životu diktira ono što ću izvesti na pozornici, kako ću klaunirati.

Peter-Dragan: Po ovome što ste upravo rekli bismo li mogli klauna protumačiti kao umjetnika performansa, ali u oblasti komičnog?  Sve ono što izvedete na pozornici refleksija je vlastitog iskustva i  time se poigravate!

Shiner: Sve je refleksija moje unutarnje borbe, ali sam naučio da je moja unutarnja borba univerzalna. Mi svi želimo isto na kraju dana. Svi želimo ljubav, mir, mogućnost da osjetimo nježnost i dobrotu i suosjećanje s drugima. Želimo sve što je dobro. Ali da bismo to stvarno postigli i osvijestili, moramo biti spremni prihvatiti sve one stvari koje bole. Moram  prihvatiti tamu koja se nalazi unutar mene. Postoji moja sjena i ta sjena su dijelovi života koje ne želimo iskusiti zato što bole. Ali kroz suze te boli nalazimo, kroz prihvaćanje te boli, kroz duboku ranjivost, nalazimo ulaz za emocije koje su nam prije toga bile nepoznate. Možda kada smo bili djeca, osjetili smo tu nevinost i čuđenje i radost jer smo imali majku i nismo se bojali. Ali uvijek dolazi trenutak kada se majka i dijete moraju odvojiti, i dijete odlazi samo. Gubi zaštitu. Do tada naša egzistencija bez oca i majke nije postojala, a sada odjednom postoji, živimo sami. I zato su tinejdžeri glupi, jer se muče naći svoj glas. Do netom prije identificirali su se s majkom i ocem i onda jednog dana shvate ‘oh, imam svoje ja’ i  onda se događa ta borba kako bi prekinuli s onim ja koje je izranjalo iz oca i majke, i često postaju baš grozni, jer se bore  naći  identitet. I od tog se trenutka moramo suočiti s ljudskim borbama (human struggling) sami. Naravno, možemo tražiti pomoć od obitelji, i od njih dobiti podršku. Ali na veliko pitanje moramo sami odgovoriti. I tu smo opet u unutarnjoj borbi.

Peter-Dragan: Što je potrebno da bi klaunska komedija uspjela i kako mjerimo uspjeh klauna na sceni?

Shiner:  Smijehom! Vrlo jednostavno! Koji je spektar smijeha? Hihoće li  se publika, ili se smije, ili se stvarno glasno smije, ili se smiju do suza? Vrhunac dobrog klauniranja za mene je kada ih dovedeš do faze kada se smiju kroz suze. Da se toliko jako smiju da se otvaraju unutarnji centri, jer je taj smijeh spontan i čini nas sretnima, to je prepoznavanje naše humanosti kroz smijeh. Oni misle. ”Ovaj čovjek je van sebe, on je tako slobodan, ona je tako slobodna! I ne boji se reći istinu, sirovu istinu koje se ja grozim izreći jer će me izbaciti iz društva, jer kršim pravila… Reći će, on je lud, ona je luda, vrlo teška osoba.” Ali publika se raduje gledajući slobodu!

Mi se bojimo vlastite slobode. Što će se dogoditi ako ja stvarno počnem tražiti nešto za čime žudim? Ono nešto iznad uspjeha i svega što s uspjehom dolazi. To mijenja cijelu strukturu, cijelu tvoju unutarnju strukturu, od koje postaješ bolestan jer znaš da je ograničena, i da ćeš uvijek udariti o zid. Toliko klaunova, umjetnika, pisaca, slikara kažu ne mogu dalje, naišao sam na zid. Da, naišao si na zid, na svoj zid, ali to je zid koji si ti sam sebi izgradio. Ali što je iza tog zida? Da bi došao iza tog zida, moraš dekonstruirati cijelu tu stvar koju zoveš ja!

Peter-Dragan: Dolazimo li onda do vlastite autentičnosti?

Shiner: Da, tako dolazimo do autentičnosti, ali ta autentičnost je zastrašujuća.

Peter-Dragan: Zašto?

Shiner: Zato što imamo vrlu čvrstu strukturu u životu. Ovako dolazim do ljubavi, ovako me ljudi vide, pa sam spremna žrtvovati svoju autentičnost  za tu ljubav i pažnju. Ja i ne znam da postoji autentičan ja, ja samo mislim, pa to sam ja. Istina, ali zašto to ne možeš pokazati na pozornici? Tko je taj ja, što je taj istinski glas, što radiš tamo na pozornici? Što želiš? Zašto se baviš tim poslom? Jesi li se ikad to zapitao? Što je to što stvarno iskreno želiš reći publici? Što je to što želiš više nego išta drugo u svom životu? Znaš li što to je? Zapitamo li se to ikada? Što želimo pokraj divnog muža, žene, divne obitelji, uspjeha? Koja je naša suštinska žudnja? A ta me suštinska žudnja najviše fascinira, jer je ta suštinska žudnja ustvari glavni pokretač svega što radim. Svaku odluku koju donesem kao redatelj, svaku odluku koju donesem kao klaun, ta žudnja je prvi korak, jer je u njoj toliko mnogo energije, to je ta autentičnost kojoj žudimo.

Peter-Dragan: Dakle, povlačite paralelu između suštinske žudnje i autentičnosti?

Shiner: Da! Jer mi svi žudimo reći istinu i suočiti se s činjenicom da će se ljudi možda okrenuti od nas. Jer tada ostaješ sam. I što ćeš onda? Jer u životu odabiremo ono što će učvrstiti onog lažnog mene, donosimo odluke koje će učvrstiti naš ego, odluke koje nas štite i daju nam osjećaj sigurnosti. Autentični ja želi se toga osloboditi, želi svoj glas, jer onaj lažni ja stvoren je da bi ugodio drugima kako bi dobio ljubav i pažnju. I sve ćemo žrtvovati da bismo to dobili. A ustvari ne shvaćamo da žrtvujemo najveći dar koji smo dobili…

Jesmo li spremni riskirati i prihvatiti činjenicu da će se ljudi možda okrenuti od nas kada im pokažemo svoje pravo ja? Jer to je jedan viši ja! Nitko ti nikada ne može dati ono za čim istinski žudiš, to je već u nama, mi smo samoodrživi, autentični ja je ja koji stoji samo za sebe, bez obzira na to dolaze li ljudi ili odlaze, bez obzira na to vide li te ljudi ili ne, jer to autentično obuhvaća ustvari ono za čime žudimo. A što je to za čime žudimo? Žudimo za ljudskošću, a tu na scenu stupa ranjivost. Jesmo li spremni prihvatiti nesigurnost? Prihvatiti činjenicu da ne znamo ništa! Mi ustvari ništa ne znamo! Hodamo kroz život s tim programom u kojem su nas odgojili, donosimo odluke s tim u vezi, živimo život. Ali koje je dublje pitanje? Koja je šira slika? Za mene ta šira slika postoji, a autentično ja je mogućnost prihvaćanja svoje najveće sreće i svoje najveće patnje i s time živjeti i to prihvatiti! Ne možemo uvijek biti sretni, postoji i tuga, i možemo od nje bježati i bježati, ali će nas jednog dana sustići. Živimo oba ta ekstrema i ako to prihvatimo, to je put k autentičnosti. Ako se želimo odvojiti od naše sjene, koja predstavlja našu osobnu patnju i strah od nepoznatog, nećemo ju nikada pronaći.

Peter-Dragan: Dakle, je li način da dostignemo svoju autentičnost kroz emocije?

Shiner: Ja samo mogu reći za sebe. Za mene je autentičnost suočiti se s onim što stvarno želim više od svega. Mi svi živimo s ogromnom količinom straha, bili svjesni toga ili ne. Mi živimo u strahu. Kad se predamo i kažemo tako je kako je, nećemo više gubiti dane života zbog straha, dani u strahu su izgubljeni dani…

Peter-Dragan: Kako se to može naučiti, odnosno kako Vi poučavate takav pristup životu kroz klauna i klaunsku tehniku?

Shiner: To je uvijek velika borba.

Peter-Dragan: Da, istina. Evo govorim iz vlastitog iskustva… jedva čekam neku klaunsku radionicu, želim naučiti tehniku, emocionalno se otvoriti, plaćam da bih joj prisustvovala, znam da moram propasti i da to nije nikakva velika stvar jer sam na radionici, ali i dalje oklijevam izaći na scenu…

Shiner: Da, to je normalno, to je ljudsko. A mene kao učitelja to omekšava, čini me nježnijim jer vidim da ste ranjivi, da osjećate tu unutarnju borbu, osjećam više ljubavi! Jer osjećam da ste isti kao ja… Na radionici dajem polaznicima dopuštenje da nam pokažu svoju bol, makar to bila samo bol koju osjećamo jer ne možemo izvesti dobro točku i strah da će nas svi ostali suditi jer nisam dovoljno dobar, posebno onda kada prije nas izađe netko jako smiješan, a ti izađeš i izvedeš nešto osrednje. Imaš li dovoljno suosjećanja i nježnosti za samog sebe da to prihvatiš? To nije natjecanje! Kako postajemo veliki umjetnici? Ne kroz natjecanje, već kroz prihvaćanje pogreške, prihvaćanje neuspjeha.  Imam li razumijevanja za vlastiti neuspjeh i snage da sutra ustanem i ponovno probam? Moram stalno iznova probavati. U tom se krije velika ljepota. To ja kao učitelj želim vidjeti, bez obzira je li dobro ili loše. Ja želim vidjeti nekoga tko se trudi i tko je iskren sam sa sobom i svojom publikom. Tako će taj netko postići ranjivost. A bez ranjivosti nema dubine. Ti samo tamo nešto radiš, to nešto može biti stvarno smiješno,  i to je super jer si razvio odličnu tehniku, ali moja je metoda, ono što sam otkrio u desetljećima bavljenjem klaunom, da je ranjivost ono najmoćnije. Puno je više kreativnosti prisutno kada rad dolazi od našeg iskonskog glasa, kad se rađa iz našeg iskustva obaju polova…

Peter-Dragan: Je li taj iskonski glas ustvari nečija autentičnost?

Shiner: Da, iskonski glas je autentičnost. I možda je taj glas na početku našeg bavljenja klaunom glas koji kaže: ”Ja se tresem od straha!” Možda kaže: ”Sve vas mrzim! Tako sam ljut! Jako sam ljut!” To je u redu. Povezano je s  boli, ali barem smo je dodirnuli… Ali moja metoda funkcionira tako da želim vidjeti što se događa kada poteku suze. Je li iza tih suza sram, ili samo slomljeno srce, ili strah? Što je tamo? I tako postaješ prisutan i svjestan sjene. Sjena je ustvari strah!

Pitam polaznika je li spreman pokazati svoju unutarnju borbu, podijeliti svoju unutarnju borbu sa svima nama, ne doslovno, ali kroz umjetnost. Može li ta unutarnja borba biti motor da te pokrene? Jer mislim da se tu nalaze velike ideje. Velike ideje nalaze se u našoj sjeni, prihvatimo sjenu i spojimo je s ljubavlju i srećom. U životu uvijek ima tame, ali kada je spojimo sa svjetlom, postajemo potpuni. I strahovi nestaju.

Peter-Dragan:  Kako bi Leonard Cohen rekao: „U svemu postoji pukotina, ali kroz nju prodire svjetlo!“

Shiner: Tako je! Postoji krasan roman Ursule Le Guin, Wizard of Earthsea. Čarobnjak ima šegrta, mladog čovjeka kojemu prenosi sve svoje znanje, ali kaže mu da postoji jedna stvar koju nikada ne smije učiniti… Taj mladi čovjek uči o svojim moćima, od čarobnjaka, uči kako doći u kontakt sa svojim moćima i kako ih koristiti, ali tu jednu stvar mu čarobnjak ne dopušta. Mladić je neiskusan, ignorant, pomalo i arogantan i unatoč upozorenju odlučuje napraviti upravo ono što mu je zabranjeno. Odjednom se otvori nebo i izađe sjena i ta ga sjena slijedi cijeli njegov život. On svoj život živi u konstantnom strahu od sjene, a ta sjena je slobodna, putuje svijetom i uvijek ga traži… I tako život prolazi, on je sve umorniji i umorniji, i jedan dan ne može više bježati i sjena se pojavljuje. On napokon skupi snage i suoči se s tom sjenom. I što nalazi? Sam sebe!

 

Peter-Dragan:  Dakle, bježao je od samoga sebe?

Shiner:  Bježao je od svog straha! Ali kad si mlad, strah je velika stvar, može imati veliku moć nad tobom. I zato nikada ne želimo otvoriti sjenu odjednom, jer je unutra mnogo toga, mnogo energije. Ali kao izvođač, upravo to želim jer to koristim.  Ja nikada učenicima ne bih rekao da mi sve pokažu sad, jer bi doživjeli živčani slom. Unutra je velika količina energije i straha. Tako da možemo samo malo po malo te sjene prihvatiti. To je put koji nam pomaže u nalaženju istinske kreativnosti. I mi uzimamo pomalo komadiće te sjene s onoliko snage koliko imamo.

Peter-Dragan:   Osjećate li Vi da ste postigli taj cilj?

Shiner: Da sam prihvatio svoju sjenu? Da! Ali naravno, i dalje imam svoje unutarnje probleme, imam strahove. Ali nemam strah od smrti, zato što je sada taj strah integriran s drugom stranom. Zato ja iz trenutka u trenutak mogu pokazati svoju ranjivost. Mogu pokazati suze u trenutku jer sam prihvatio svoju drugu stranu, prošao sam ocean vlastitih suza. Ahhh, taj izraz je tako dramatičan… Ali da se probam izraziti drugačije, ja sebi dopuštam osjetiti svoju bol.

Peter-Dragan: Je li Vaš alat u tome komedija?

Shiner: Fizička komedija, a ona zahtijeva tehniku. Ja kombiniram tehniku mime, plesa, pokreta s ranjivosti i određenim stilom pokreta. Jer pronaći tog mog klauna koji je sada svjetski poznat, trebale su godine i godine. Nakon godina i godina shvatio sam: „Aha, to je to! Za mene.“ Napokon sam otkrio tko je taj karakter, odakle dolazi, koja je njegova sudbina, njegov poziv, što on ustvari radi na pozornici. Napokon sam saznao tko je uistinu taj karakter…. To je vrlo moćan karakter jer uzima našu kolektivnu patnju i pretvara ju u nešto čemu se možemo istinski smijati. A ako umiremo od smijeha, to je fantastično, jer pomaže svima nama kolektivno da doživimo iskustvo spajanja najveće sreće i najveće tuge.

Peter-Dragan:  Supernova!

Shiner: Supernova smijeha! Ali najbolja stvar je da u tom smijehu zidovi koji nas odvajaju zapravo nestaju!

Peter-Dragan:  Mislite četvrti zid?

Shiner: Ma klaun konstantno razbija četvrti zid! Ovo je nešto drugo, ovo je rušenje zidova između neznanaca u publici! Nestanak pregrada koje i fizički i figurativno gradimo između sebe i drugih.[2] A ja, kao klaun, uvijek želim to postići, tu evaporaciju separacije. A ona se događa kada smijeh u publici dosegne klimaks, na vrhu piramide, gdje se susreću sreća i očaj! Toliko se jako smijem da plačem. Mi se kolektivno toliko jako smijemo da plačemo. Tako da osoba koja sjedi do mene više nije stranac.

Peter-Dragan:  Da, istina. Moje je osobno iskustvo da kada se tako jako smijemo, kao da tražimo nekoga s kime bismo to podijelili. Ponekad do nas sjedi prijatelj, pa nam je zabavnije kad se nečemu smijemo, a i povremeno se pogledamo kako bismo podijelili taj smijeh. A jednom prilikom mi se desilo da se osoba u gledalištu, koja je sjedila do mene,  koju nisam poznavala, tako jako smijala da me počela dobrodušno gurkati rukom, kao da joj je trebala neka podrška u tom smijehu, kao da više nije bilo dovoljno da se smije sama. Tražila je partnera u smijanju.

Shiner: Da, smijemo se kolektivno. A divna je stvar i to što se klaunska umjetnost događa u tišini. Ima stvarno odličnih umjetnika, stand up komičara, ali klaun je na sceni tih, bez teksta tako da je njegov utjecaj na publiku jači, dublje pogađa. Ne znam kako se to događa, ali to je nešto što ne zaboravljaš. Vic možeš drugi dan zaboraviti, ali nikada nećeš zaboraviti fizičku stvar koja te natjerala na smijeh. Fizički teatar je direktan. Ja sam otišao korak dalje i doveo svoju publiku na pozornicu, dao im priliku da sudjeluju u onome što radim. Ono što me učinilo dobrim u tome je moja sposobnost da suosjećam s tuđom patnjom, nježnost, taj osjećaj da ih zaista vidim. Tako sam pridobio njihovo povjerenje.

Peter-Dragan:  Istina, kad sam gledala video snimke i Vaše scene uživo u kojima sudjeluju ljudi iz publike, uvijek mi se činilo to toliko uigrano da bih pomislila da su ti ljudi vaši stalni partneri i da ste ih namjerno smjestili u publiku. Drugim riječima, da je to namješteno.

Shiner: Nije! U sceni Film četvero je ljudi koje izaberem iz publike, a ja igram zlobnog redatelja koji mrzi sve svoje glumce. Možda ponekad neke glumce i voli, ali većinom ih mrzi jer su stvarno jako loši. I što se sada događa? Ne samo da publika gleda mene koji sam luda, budala, sada su figurativno rečeno stvarno i oni sami na sceni, zbog ovih nekoliko koje sam izvukao iz publike, oni su s njima direktno povezani. Ne zaboravimo da su se netom prije svi zajednički smijali, dakle u istom smo brodu, dakle tko god ode na pozornicu, ustvari je ja. “Oh, što bih ja učinio na njegovu mjestu, o, moj bože! Pogledaj što im radi! Tako je bezobrazan i grozan. Ali ja se svejedno smijem, a ne bih se trebao smijati!”

To je ta brutalna iskrenost, brutalna istina!

Ali kako si ja kao umjetnik mogu dopustiti da budem tako grub sa svojom publikom, a većina me svejedno voli? Naravno, ima ih i koji me ne vole i to su oni koji se ne žele suočiti sa svojom vlastitom ljutnjom, svojom sjenom. Lakše je uzeti mene na metu i kriviti mene: “Taj klaun je stvarno užasna osoba!”

Ma zar stvarno? A kako ti to znaš? A zašto se onda svi smiju? Misliš da se smiju zato što ih ja samo iskorištavam? Jer da ih ja samo iskorištavam, to nikako ne bi bilo smiješno. To bi bilo mučenje.

Peter-Dragan:  To je stvarno tako. Toliko puta se dogodi da ulični izvođač uzme nekoga iz publike, a sam nije toliko vješt u ophođenju s njima, i onda je meni kao gledatelju neugodno gledati kako izvođač ustvari mrcvari tog muškarca ili ženu iz publike….

Shiner: Da, upravo tako. Dakle, zašto mi se smiju, a grub sam prema njima, kako mi to uspijeva?  Ja sam sebi dopustio da moja sjena postane svima vidljiva, i da divlja uokolo, ali ipak na jedan kontrolirani način, jer radim paralelno na više razina. Ali iza tog podivljalog i arogantnog  redatelja stoji velika ljubav i suosjećanje. U predstavi Fool Moon  na početku predstave ulazim među publiku kao gledatelj koji kasni i traži svoje mjesto. Cijelo vrijeme dižem tenziju jer me biljeter šalje na neko drugo mjesto. Na kraju završavam na balkonu. Jedne večeri je na tom mojem mjestu sjedila jedna stara žena. I ja sam bijesan, opet netko sjedi na mojem sjedalu! Malo prije toga sam udario čovjeka koji je sjedio na mojem mjestu, prosuo sam mu kokice na glavu, dakle stvarno sam bijesan. I onda kad sam vidio tu ženu u svojem sjedalu, izvadio sam je iz sjedalice, pritisnuo na zid i počeo udarati. Naravno, nisam je stvarno udarao. A ljudi su se histerično smijali, nisu mogli stati zato što nisu mogli vjerovati da sam si dopustio da staru ženu izvučem iz sjedala i da ju mlatim. A ta  žena se toliko zabavljala da  je prihvatila igru i pretvarala se da boli. A ja sam osjetio njezinu energiju i znao sam da si to s njom mogu dopustiti, jer sam razvio tu senzibilnost koja mi govori kako se osoba osjeća, je li dobro… Recimo kad biram nekoga iz publike, već po rukovanju, po njegovoj temperaturi, po tome kako mu rade kosti, koliko mi jasno stisne ruke, odmah imam osjećaj kako će se postaviti na sceni. I obično me osjećaj ne prevari. Toliko sam puno to radio da se taj osjećaj za drugoga razvio u vještinu. Ta mi vještina omogućava da budem otvoren i da osjetim kako se oni osjećaju i što misle. “Oh, ovaj će čovjek htjeti preuzeti točku, on će htjeti dokazati da je smješniji od mene, ili ovaj čovjek neće napraviti ništa, on će biti kao voda na pozornici, bez centra, bez baze.” Opet se vraćamo na ranjivost, na sposobnost da osjetimo tuđu bol i imamo suosjećanja za nju. Moj je cilj da nas sve dovedem na vrh piramide gdje postajemo ekstatični i nema više separacije. U istom smo brodu i prelazimo isti ocean.

Peter-Dragan:  Prelazimo kroz istu oluju govana!

Shiner: Prelazimo kroz istu oluju govana! U istom brodu prelazimo istu oluju govana! I ekstatični smo! Pa tako u tom trenutku više ne osjećamo  bol i patnju, već je to pretvoreno u ekstazu.

Peter-Dragan:   I to je naš klaunski cilj?

Shiner: Moj sigurno je!

Peter-Dragan:   Vratimo se na tren alatima koje na sceni koristimo, odnosno klaunskoj izvedbenoj tehnici. Tajming?

Shiner: Tajming je nešto što ne možeš naučiti na radionici, nažalost. Možeš neke aspekte tajminga naučiti, ali da bi stvarno savladao tajming, moraš što više igrati pred publikom i doživjeti neuspjeh, da bi spoznao što tajming znači. Da bi nasmijao publiku, tajming neke akcije mora biti savršen. To dolazi s puno, puno izvedbe. Neki su rođeni s dobrim instinktom za tajming, odnosno kada nešto novo započeti, koliko to nešto treba trajati, kad prijeći na drugu stvar, ali s više izvedbe, to postaje finije, postaje suptilno.

Peter-Dragan:  Da, možeš postati sjajan baletan vježbajući godinama u dvorani sam, ali da bi postao sjajan klaun, možeš stvarno vježbati samo pred publikom.

Shiner: Da, jedino pred publikom, i propasti i tako naučiti! Učiš na teži način!

Peter-Dragan:  Koje je značenje pogreške, neuspjeha?

Shiner: Vrlo jednostavno! Neuspjeh je važan zbog činjenice da ako nismo spremni suočiti se s vlastitim neuspjehom, kako ćemo moći rasti kao izvođači? Ako uvijek želimo izbjeći taj osjećaj osobnog neuspjeha, ako uvijek želimo izbjeći taj osjećaj kad nas drugi ne priznaju, ako se nismo spremni suočiti s time pred samom publikom, jer drugačije je kada doživiš neuspjeh na poslu sam, ili neuspjeh pred polaznicima na radionici, ali kalunovi su pred publikom, oni doživljavaju neuspjeh pred mnogo ljudi. Kako ćemo spoznati kako je doživjeti taj osjećaj kako bismo se mogli  time poigravati i  ići još dalje…

Peter-Dragan:  Učimo li  se doživljavanjem tog neuspjeha pred publikom empatiji, odnosno postajemo osjetljiviji za patnje drugoga?

Shiner: Na neki način da, ali ipak je taj izvedbeni neuspjeh manji oblik neuspjeha jer ti sam odlučuješ da ga želiš proživjeti, jer želiš iz toga nešto naučiti. Dakle, to je alat. Ipak, puno više od samog alata potrebno je da bi empatiju stvarno osjetio jer se suočavaš s nečijom osobnom patnjom. Ne uspjeti pred publikom samo je jedan aspekt osobne patnje, to nije cijela naša patnja, i zato je dugi proces da izvođač, klaun, postane istinski empatičan. Kao izvođač moraš uvijek iznova učiti, iznova rasti. Ja i  dalje učim. Ja nikada neću reći, evo, došao sam do kraja. Nastavit  ću učiti, rasti, razvijati svoju kreativnost sve dok ne umrem. Nikad neću otići u mirovinu.

Peter-Dragan:  Da, ovo definitivno nije vrsta posla od kojega možeš otići u mirovinu.

Shiner: Definitivno ne.

Peter-Dragan:  Da, to ustvari nije posao, nego način života!

Shiner: To je stvarno način života! I zato i prema svojim učenicima osjećam nježnost i razumijevanje i želim im prenijeti poruku da je neuspjeh isto ok.

Peter-Dragan:  To je vrlo zanimljivo, taj način na koji svojim učenicima želite približiti osjećaj neuspjeha. Neki drugi pedagozi to rade na brutalniji način. Uzmimo na primjer Gauliera. Njega prati reputacija vrlo oštrog klauskog pedagoga koji vrijeđanjem dovodi svoje učenike do osjećaja neuspjeha i do patnje izazvane tom činjenicom.

Shiner: To nikada nisam mogao razumjeti. A nikada ne bih mogao pristati na to da sam učenik. Takvi pedagozi stavljaju sebe na pijedestal i misle si: Sad ću te slomiti! Ne! To je krivo! Ljudi će se otvoriti dubini osjećaja. Ja sam se odlučio, kao  učitelj, podijeliti svoje znanje i probati nekome pomoći, i to uvijek uz ljubav i razumijevanje. Tako mogu dati svojim učenicima snage koja im je potrebna da bi postali ranjivi, da bi dopustili sebi, pred nama, pokazati bar dio svoje patnje koju inače ne bi pokazali, zato što je to privatno. Ali kolektivna patnja nije privatna. Jer smo svi u istom brodu!

Peter-Dragan:  Zato se  valjda na kraju više i  ne sramimo pokazati patnju jer znamo da smo svi u istoj situaciji.

Shiner: Svi smo u istoj situaciji. I onda polako počinjemo mariti jedni za druge, mi želimo da i druga osoba uspije. I ja kao učitelj želim biti dobar otac, dati djeci svu moguću podršku kako bi naučili vjerovati mi i kako bi napravili taj dodatni korak, da bi ušli u rizik u koji sami od sebe nikada ne bi ušli. U školi u kojoj ih vrijeđaju  nikada to neće učiniti u toj mjeri jer se ne osjećaju sigurnima.

Peter-Dragan:  Baš je tako i s djecom. Kad su u okruženju stranaca, kontroliraju se, pristojni su, a kad im dođe majka, počnu se osjećati sigurno i onda njihova prava narav izlazi na vidjelo. Ponekad postaju stvarno grozni, drski, zli ili dobri, ali to sve mogu iskazati jedino u uvjetima i sredini u kojima se osjećaju sigurno. U sredini za koju su sigurni da će ih razumjeti i voljeti bez obzira na sve.

Shiner: Koja će ih voljeti bez obzira na sve! To je ključ! Kako bi ih podsjetilo da bez obzira na to što naprave, uvijek će u njima biti ljepote i začudnosti, bez obzira vjeruju li to ili ne. Strah od tvog crnog ja  je nešto što nas zatvara, blokira akciju.

Peter-Dragan:   A kako ste kreirali vježbu Samuraija, klaunsku vježbu po kojoj ste prepoznatljivi?

Shiner: René Basinet i ja imali smo točku Dva samuraja koji su bili ludi. I tako sam jedan dan na radionici došao na ideju da tu vježbu zadam učenicima.  Dakle, dva samuraja hodaju ulicom, slučajno jedan drugoga gurnu ramenom i to im toliko povrijedi ponos da kreće borba dok jedan, ili obojica ne umru dugom i bolnom smrću. Shvatio sam da je to jedna dobra kombinacija zvuka i pokreta, dobar način otvaranja čakri (centers), dobar način da pristupimo svojoj energije, da ju pokažemo, dobar način da naučimo raditi s energijom. U toj je vježbi sve sadržano: tajming, koncentracija, fokus, davanje pažnje partneru, tzv. dobacivanje loptice, mogućnost prepuštanja tome što se na sceni događa, dobivanje ideja od svoga partnera, ritam, prisutnost, napetost, zadržavanje napetosti.

Peter-Dragan:   O ultimativnom odnosu klauna i publike i klauna prema samom sebi, često spominjete priču o jednoj praznoj stolici…

Shiner: Kada sam igrao s Billom Irvinom predstavu Fool Moon na Broadwayu, koja je osvojila Tonyja, bila rasprodana svaku večer, bila apsolutni hit među publikom i kritikom, ja bih sam svaku večer nakon pauze u predstavi izašao na pozornicu i tražio praznu stolicu. Jer sam bio uvjeren da ta osoba zna istinu o meni i da je zato otišla. Jer ja nisam imao pravo biti tamo. I nisam imao talenta. Ja sam obični prevarant. I nakon što sam to neko vrijeme radio, shvatio sam da imam veliki problem. Ja sam izvodio iz krivih razloga. Gledajte me! Vidite me! Volite me! Pomozite mi!  O, moj bože! Htio sam biti savršen svaku večer. Koliku nevjerojatnu količinu stresa je to uzrokovalo! Dok nisam jedne večeri došao do zaključka da je ok. Možda je ta osoba doktor i imala je hitan slučaj, ili je morala hitno na WC. A možda je to bio i netko komu je predstava bila grozna, posebno ja. Ta je osoba mislila da sam očajan! Ok! Što pokušavam reći? Nikada neće biti dovoljno dobro ako radimo iz razloga: mama i tata, gledajte me! Moramo biti sposobni predati se, prepustiti se onome što je tu, prepustiti se strahu i prihvatiti  oluju sranja! (Shiner plješče) I dalje si živ! I bit ćeš živ i sutra! I dalje dišeš! I ustaneš i ponoviš sve! Padneš na lice, ustaneš i opet pokušaš. To ne znači da nemamo talenta, to ne znači da naše mjesto nije na pozornici! To je naše mjesto. Tu se radi o pronalasku svog autentičnog glasa, primarnog glasa, pronalaska ljubavi, nježnosti i suosjećanja prema samom sebi. Nekako to lakše pronalazimo za druge: “O, kako mi je žao tog čovjeka…”. A kad se radi o meni onda (Shiner pokazuje gestu lupanja čekićem o svoju glavu). Što ustvari govorim – u redu je izgledati grozno! To je način da počnemo ići naprijed!

 

 

DAVID SHINER američki je klaun i komičar s njemačkom adresom. Dobitinik je nagrade Tony za svoju predstavu koju je izvodio s još jednom živućom legendom, Billom Irvingom. Režirao je i uspješnicu Cirq du Soleila, predstvu Kooza. Čest je gost Zagrebačke klaunske scene i u procesu je osnivanja svog zagrebačkog ansambla!

TRIKO CIRKUS TEATAR

OIB: 33733702301
IBAN: HR7924020061100612210

KONTAKT

099 4437007
099 6605695

trikocirkus@gmail.com
iva. peter@cirkusanti. hr

SJEDIŠTE

Cerjani 19
Gornji Trpuci
10253 Zagreb

STUDIO

Vlaška 92
10 000 Zagreb